Suficit i mirovinska reforma najčešće su upotrebljavane riječi i dominiraju posljednjih dana hrvatskom političkom scenom. Hvalospjevi s viškom prihoda u odnosu na rashod pri tome dolaze samo od europskih i svjetskih financijskih policajaca i tu je priči kraj. Naši sugrađani od toga nažalost nemaju nikakve koristi ali zato sve teže podmiruju komunalne troškove, račune za energiju, gorivu, a za hranu da i ne govorimo. Istodobno naši političari hvaleći višak u proračunu plaše umirovljenike s deficitom u mirovinskom fondu? Nadalje ne tako davno sjećamo se tehničke vlade Tihomira Oreškovića koja je prva zabilježila suficit! No

posljedica je to bilo nečinjenja pa se može povući paralela i sa sadašnjom vladom pri čemu je vrlo teško pronaći programe, ulaganja i razvojne investicije. Uglavnom se sve svodi na spasonosne Fondove EU-a, a što nisu ništa drugo nego naši novci uplaćeni u zajedničku kasu. Postavlja se stoga logično pitanje čemu služi i koja je svrha smanjenja suficita kad se istodobno mnoge svjetske ekonomije i veliki broj država ne diči njegovim smanjenjem već porastom životnog standarda građana. Zašto to kad nas nije slučaj iako smo mi, a ne europski i svjetski interesni lobiji birali političare? Zašto političari ne služe svom narodu i do

kada ćemo takvu situaciju tolerirati? U istom kontekstu možemo promatrati i mirovinsku reformu te osobito produljenje radnog vijeka koji nam vladajući nameću kao jedino moguće rješenje. Ako to prihvatimo znači da su ujedno nesposobni jer nisu u stanju pronaći druge varijante ili im se baš fućka za narod. Uzmemo li u obzir da je recimo u Francuskoj dobna granica za umirovljenje 62 godine, a nakon prosvjeda Žutih prsluka granica se neće mijenjati možemo zaključiti kako političari ipak ponekad saslušaju svoje birače. No to nije slučaj s Hrvatskoj gdje se referendumi unaprijed proglašavaju neuspješnima, atacima na državu, razlozima za nova državna zaduženja ili nedemokratskim političkim metodama, a organizirani prosvjedi su iščeznuli. U stvari pojave se povremeno ali uz blagoslov vladajuće elite te neopravdano zauzmu medijski i politički prostor poput nedavno održanog u Zagrebu pod nazivom Spasi me. Stoga aktualni referendum treba smatrati kao zadnju crtu obrane demokracije u Hrvatskoj i podržati u bilo kojem obliku kako bi se političari na vlasti konačno trgnuli i počeli razmišljati svojim glavama. Na dobrobit svih nas, a ne samo pojedinaca i onih koji ih financiraju. Stoga o uspjehu ovog referenduma ovisi i daljnja budućnost odnosa na hrvatskoj političkoj sceni, odnosa vladajuće političke elite prema narodu i sudbina velikog broja naših sugrađana, a budućih umirovljenika. Je li to dovoljno dobar razlog da izađemo iz ideoloških i stranačkih okvira te da konačno počnemo samostalno razmišljati i donositi odluke? Za odgovor nećemo trebati dugo čekati jer ćemo ga saznati za manje od dva tjedna po završetku aktualnog referenduma u režiji sindikalnih središnjica.