Objava i više nego dovoljnog broja potpisa referendumske inicijative „67 je previše“ pokazala je nekoliko činjenica. U prvom redu kako čovjek očigledno nedemokratskih manira ne može čak niti glumiti zadovoljstvo nakon neuspjeha akcije da se spriječi skupljanje dovoljnog  broja potpisa.  Nije baš uobičajeno i često vidjeti smrknuto lice premijera i šture odgovore na upit novinara vezan uz sindikalno prikupljanje potpisa.  Za razliku od političara kojem nije bilo premca u glumi i kojem su neki, koji su sada pronašli druge idole, često znali tepati samo dr. Ivo. Iz broja prikupljenih potpisa može se zaključiti i kako je narod reagirao potpuno suprotno od zamišljenog u PR inkubatorima zagovornika dužeg rada i izrabljivanja radnika na račun tajkuna i bogatuna. Silni novci potrošeni na ispiranje mozgova biračkog tijela uzalud su bačeni ali za taj financijski izdatak koji je bačen uvjetar sigurni smo kako nitko neće odgovarati. Nadalje lažne poruke koje su se svakodnevno širile medijskim prostorom poput povećanih mirovina za 7.38% također su izazvale kontraefekt. Čudno je pri tome da se i premijer služi tom floskulom i time potpuno gubi vjerodostojnost jer svi znamo kako se mirovine moraju zakonski usklađivati prema tzv. Švicarskoj formuli sa porastom troškova i to je čak i osnovnoškolcu jasno da nije povećanje. Dodatnu vjerodostojnost premijer je izgubio u raspravi, no ovog puta se zadržao samo na verbalnoj, s aktivisticama koje su skupljale potpise na Trgu Britanske republike. Radi li se pri tome o potpuno izgubljenom kompasu i gubitku samokontrole ili je jednostavno pokazao svoju svakodnevnu narav koja se može usporediti i s njegovim prethodnikom na mjestu predsjednika vlade potpuno je nebitno. Važno je kako se javnost uvjerila da je premijer sklon samo svojoj (vlastitoj ili nametnutoj) viziji smjera u kojem se treba kretati Hrvatska i sve drugo pokušava ne prezajući ni od kakvih metoda eliminirati.

           Stoga sindikalisti trebaju biti na oprezu jer će se potpisi mjesecima prebrojavati, razvlačiti po raznim vladinim resorima, gubiti i osipati, proglašavati nevažećim i krivotvorenim i pokušati proglasiti nedovoljnim brojem za raspisivanje referenduma. Ako se u tim manevrima pojavi određeni broj odgovornih, savjesnih i nažalost moramo reći i hrabrih ljudi postoji ipak mogućnost da se inicijativa na toj razini ne spriječi. No ima vlada i druge mehanizme koje će aktivirati lutka u ministarskoj fotelji ministarstva uprave ili marionete na ustavnom sudu. No kako je očigledno da premijer gubi uzde i da mu je narod okrenuo leđa postoji nada da će i veći dio državnih dužnosnika progledati, zauzeti stranu istine i pridonijeti borbi za  općedruštvene ciljeve. Naravno kako će biti i tvrdolinijaša poput onih koji i nakon 80 godina od završetka II svjetskog rata organiziraju ideološke skupove potpore njihovom velikom vođi. Ipak i takve treba više cijeniti nego one koji kontinuirano mijenjaju strane, političke smjerove i stavove poput njonje. Stoga će biti zanimljivo kako će se razvijati unutarstranačka borba u vladajućoj partiji koja će se u velikoj mjeri reflektirati i na kompletnu državnu politiku i odnose na hrvatskoj političkoj sceni. Za ubrzanje tog procesa zaslužni su u velikoj mjeri sindikalisti te im ovim putem Stranka umirovljenika zahvaljuje na tome.