Jesmo li kao društvo spremni za obračun sa „zloćudnim tumorom“?

Već godinama se kroz svako istraživanje javnog mnijenja provlače isti problemi koji najviše tište naše sugrađane pa se mnogi pitaju postoji li uopće politička volja za njihovo rješavanje.  Na žalost ni nakon više od 30 godina demokracije uz obećanja svih Vlada, i uz trenutnu borbu protiv inflacije, nikako da se krene u ozbiljan obračun sa korupcijom, posebno onom na vrhu, sa niskim plaćam koje sve više zaostaju za EU prosjekom, lošom gospodarskom situacijom i na koncu sa sve nižim prosječnim mirovinama u odnosnu na prosječnu plaću.

Ono što se sve više razvija u Hrvatskoj svih prethodnih godina je korupcija, nepotizam, klijentelizam, siromaštvo, besramna politička trgovina itd. što nas sve zajedno dovodi do točke koja označava potpuni raspad sustava ili pak znak za početak radikalnih promjena u društvu. Mnogi će uprijeti prstom u naše pravosuđe kao glavnog krivca – „zloćudni tumor“ za trenutno stanje u društvu što sudeći po mnogim slučajevima i nije daleko od istine, no ne treba zanemariti ni činjenicu da suci rade po Zakonima koji se donose u Hrvatskom saboru.

Za primijetiti je da nikada više medija nije bilo prisutno u javnom prostoru, ali usprkos svemu tome teško se oteti dojmu kako ljudi nikada do sada nisu bili lošije informirani. Nemoguće je ne uočiti da su kroz medijski prostor kao najuspješniji gospodarstvenici nerijetko lansirani čak i oni koji su upropastili doslovno sve čega su se dotakli, da moralne vertikale sve češće postaju oni sa najvećim brojem optužbi za teški kriminal ili zlouporabu položaja, da su nerijetko najveći porezni dužnici neki među najpopularnijim osobama tzv. članovi društvene kreme, kao i da su neki od do jučer najuspješnijih ministara umočeni u hrpu afera. Ljudi se sve češće pitaju kako je moguće da se oni koji ukažu na kriminal i korupciju proganjanju kao da su oni kriminalci, da se više vjeruje optuženiku ili osuđeniku za teški kriminal nego onima koji su ga osudili.

Kako je moguće u uređenoj državi kakvom se volimo prikazivati i sami sebi tepati da neki mediji sve češće i otvorenije umjesto informiranja zapravo kreiraju javno mnijenje lansirajući u zvijezde koga god zažele, ali isto tako po želji nalogodavca i diskreditiraju. Jesmo li kao društvo došli do toga da je zapravo svaka žrtva za samostalnost Hrvatske bila uzaludna, da je demokracija u Hrvatskoj obična farsa jer zapravo nikada nije ni zaživjela. Budu li i dalje suđenja, posebno za korupciju na najvišoj razini, trajala sve do zastare ili završavale sa smiješnim presudama, a da oni koji su za to odgovorni ne snose nikakve posljedice, onda mi kao društvo nemamo nikakvu budućnost.

Krajnje je vrijeme da se kao društvo uhvatimo u koštac sa „zloćudnim tumorom“ koji sve više nagriza i same temelje Hrvatske, a da bi to mogli moramo moći mijenjati i sami sebe.