Podivljale rijeke još jednom su pokazale da nas prirodna katastrofa bar nakratko može istrgnuti iz otrovne mješavine povijesti i politike, da ljudska solidarnost može prevladati mržnje i podjele

Politika je surova vještina, ljudska djelatnost opterećena dugom i krvavom poviješću na prostorima jugoistočne Europe (u prijevodu: Balkana). Često povijest spominjemo kao učiteljicu života, kao znanost pomoću koje možemo i želimo spriječiti da se ponove nemile povijesne epizode, kao zbir činjenica koji nas upozorava da su neki naši prethodnici ponekad i prolijevali krv zbog pogrešnih i nečasnih ideja. Prečesto je danas povijest i oružje kojim želimo ojačati regresivne mentalne sklopove, dolijevati ulje na vatru, raspirivati sukobe, nacionalizam, mržnju i razdor...

Kolika je danas, u 21. stoljeću, stvarna politička težina preminulih povijesnih ličnosti i njihovih ideja, državnih tvorevina ili zločinačkih režima? Jedna sociološko-politička teorija tumači riječ ličnost na jedini ispravan način: prema zaslugama koje je ta osoba imala za razvoj čovječanstva, to je titula kojom se može ovjenčati samo osoba koja je sve svoje sposobnosti za života posvetila humanosti i napretku, čijim djelima se ponosimo i rado ih se sjećamo. Ipak, iz povijesti nam se neprekidno vraćaju likovi i (ne)djela koje želimo zaboraviti, neka ruka uvijek iznova protrese izblijedjelu, prašnjavu (i krvavu) zastavu, ustrajno vraća na zid sliku na mjestu gdje je ostao tek prašnjavi crni okvir. NDH, OZN, UDB, KOS, KP, SKOJ, SFRJ..., još su toliko živi akronimi nedavne povijesti i nikako da izađu iz našeg riječnika, njihov značaj i uloga u našim životima ne iščezava, dok im suprotstavljene skupine svojevrsnih političkih nekrofila pridaju, dakako, oprečan značaj.

Je li crvena petokraka simbol zločinačkog režima, treba li je zabraniti kao i nacističku svastiku? Treba li izbrisati iz kalendara 29. studeni kad je nastala avnojska Jugoslavija ili je možda važnije izbaciti 10. travnja, da se više nitko ne bi sjetio veličati NDH? Je li osoba koja podiže desnu ruku u rimski pozdrav carski legionar, neznalica, glupan, provokator ili fašist, nacist i ustaša? Je li famozna lustracija uistinu rješenje koje će rasvijetliti povijesna događanja, očistiti naše društvo od grijeha – kako to sugerira latinska etiologija – ili će donijeti nove podjele, progone, nepravde? Napokon, ima li tome kraja ili će nas breme povijesti pratiti poput gnojnog čira i puknuti svaki put kad ga malo stisnemo, tek toliko da bi nam pokazao da je još tu i da još boli?

Najgore od svega navedenog je činjenica da nismo ni približno toliko nazadni, zadrti, genocidni... i tko zna što još, ma koliko to naivno na prvi pogled zvučalo. Jer, oni koji uistinu stoje iza nacionalističkih manipulacija potiču to iz sjene, kad nema drugih sadržaja, kad to zatreba da bi se zamutila voda, podgrijale strasti... Vodena stihija koja je zadesila Hrvatsku, Federaciju BiH i Srbiju to zorno dokazuje. Paradoksalno, katastrofa koja je odnijela ljudske živote, a desecima tisuća stanovnika u tri države razorila domove, ipak nas je povezala, solidarizirala, isprala bar na trenutak sve naše nesuglasice poput Herkula koji je očistio mitske Augijeve štale. Bolna je to pouka, ali je baš zato ne bismo smjeli zaboraviti.