Često se mi u Stranci umirovljenika pitamo, a vjerojatno i većina naših sugrađana, zbog čega nikada do sada niti jedan političar nije odgovarao zbog svojih krivih poteza. Dapače vrlo rijetko i blagonaklono se kažnjavaju i zbog očiglednih korupcijskih ili kriminalnih radnji. Izgleda kako je jedina kazna njihov neizbor, no i to je u slučaju skrivanja iza velikih stranaka i sadašnjeg izbornog sustava vrlo malo izgledno. Zbog toga je nedostatak političke odgovornosti  na hrvatskoj političkoj sceni još jedan od  nedostataka u našem problematičnom političkom sustavu. Jedan od  takvih očiglednih primjer  je stopiranje izgradnje Pelješkog mosta za koji smo ovih dana dobili  novce Europske unije. Tko će i hoće li netko odgovarati zbog tog promašaja za koji je posve jasno da je bio posljedica uskogrudnog, politikantskog i stranačkog razmišljanja. Vezano uz ovaj promašaj nemamo saznanja kako je i bilo koja udruga ili nevladina organizacija koje su inače vrlo aktivne u raznoraznim prijavama i tužakanjima poduzela nešto po tom pitanju. No iz tog istog političkog kruga proistekla je i sintagma koja je dugoročno gledano još štetnija od financijske i prometne uzrokovane kašnjenjem gradnje poveznice između sjevera i juga Hrvatske. Vjerojatno većina od nas  može zaključiti kako je riječ o pogubnoj izreci Ili mi ili oni! Danas je u kontekstu suradnje dviju stranaka koje su održale stabilnost političkog sustava i hrvatske vlade posve jasno i tko je bio glavni arhitekt, a ne samo puki provoditelj ove ideje. Ideje koja je toliko nazadna, besmislena i arhaična ali unatoč tome  liberalno-globalizirani politički krugovi i s njima povezani provoditelji javnog mnijenja uopće joj ne pridaju dovoljnu pozornost. Njima su podjele hrvatskog naroda potpuno normalne i sadržane u programskim projektima, a dodatno poticane na sportskom planu, incidentima vezanim ponajviše uz nogomet i navijačke supine, kulturnu suradnju ili kao što smo i započeli ovim tekstom prometnom razjedinjenošću.

 I kada pojedinci konačno shvate da bez suradnje i ideoloških podjela nema boljitka jedine nam domovine ortodoksni i radikalni političari i dalje ostaju zakopani u svojim rovovima. Hraneći se cijeli život stranačkim floskulama, bez dana radnog staža izvan politike, baveći se uglavnom uhljebljivanjem ili provodeći politiku strahovlade i političkog egzibicionizma. Naravno kako je za njih politička odgovornost, suradnja i zajednički rad sa stranačkim neistomišljenicima nepoznanica. Oni žive od isključivosti, ideološki zadojeni i zatvoreni u svojim krugovima istomišljenika koje nažalost podupire iz osobnih koristi dio moćnog i bogatog sloja našeg društva. Stoga dok ne razbijemo simbiozu kapitala i politike, uvedemo među političarima odgovornost ne samo za učinjena djela već i izgovorenu te iskreno raskinemo sa recidivima socijalističkog načina razmišljanja teško možemo očekivati svijetliju budućnost.