Sportski rečeno izgubili smo na domaćem terenu
Glavni politički događaj ovog tjedna i mjeseca, a može biti i godine dolazak je
predsjednika RS u Hrvatsku.
Pri tome je ovaj posjet rasvijetljen s različitih aspekata ,
o njemu su svoje mišljenje izrekli mnogi znani i neznani , a mediji su pri tome odigrali
značajnu ulogu. Ipak nakon što se manje više euforija stišala, interesantno je ipak još
jednom ponoviti ili primijetiti nekoliko stvari. U prvom redu ne možemo se oteti dojmu
kako
održani prosvjedni skup nije imao pravu svrhu, cilj i motivacijsku sinergiju.
Potpuno razumjevši udovice i ratne veterane koji su ogorčeni dolaskom, kako kažu,
četnika u Hrvatsku
nije nam jasno što se željelo postići podsjećanjem predsjednika
Srbije na davno održani govor. Kao da on ne zna što je radio, a dodatno je samo
javno potvrdio kako nije ponizan i spreman na isprike. Stoga je energija uložena u taj
skup uzalud uložena i postojalo je daleko boljih, efikasnijih i suvremenijih načina da
se čuje glas udovica i branitelja. No o tome su trebali voditi brigu i naši domaćini te
recimo u protokol uvrstiti predstavnike ovih najranjivijih skupina iz Domovinskog rata.
Bila je to prilika da se gostu na civiliziran i dostojanstven način uruči prigodna
monografija, ratni trofej ili znanstveno potkrijepljeni povijesni osvrt i činjenice o
uzrocima i posljedicama Domovinskog rata. Ovako zahvaljujući našim političarima
koji su po tko zna koji puta pokazali nejedinstvo i partikularne interese potpuno smo
izgubili početnu poziciju i prednost domaćeg terena. Upravo zbog njih danas smo
suočeni s demografskom katastrofom i s druge strane oduševljenjem mladog
vukovarca koji je dobio posao za 3 200 kuna. Vučić ili netko drugi nije nam kriv što
smo ponovno pokazali političko nejedinstvo i egoizam ili što nam pojedinci u vrhu
vlasti pripadaju različitim lobističkim skupinama. Nije nam kriv i što mu
njegovi
novinari postavljaju unaprijed pripremljena pitanja dok kod nas to nije moguće. Nije
dovoljno pri tome samo iskazivati hrabrost jer morali bi imati više hrabrosti i mudrosti
u korištenju diplomacije u interesu Republike Hrvatske.
Ovako nažalost možemo samo konstatirati kako nam je Vučić u svim segmentima
očitao lekciju poput uručivanja matičnih knjiga iz Dvora na uni, nazočnost skupštini
srpskog narodnog vijeća u dvorani Lisinski do unošenja razdora između branitelja i
predsjednice i saborskih prepucavanja i svađa. Osvrt možemo zaključiti
konstatacijom kako moramo shvatiti da nam je susjedna Srbija ipak važnija od
recimo Danske ili Finske ali isto tako moramo imati na umu i uvijek aktualna
predviđanja Brune Bušića iz 1975 godine.
