Nogomet je još jednom pokazao kako je jedan od najvećih nacionalnih kohezivnih faktora što je osobito važno za male države i narode koji su kontiniurano pod pritiskom nadnaconalnih ideja, kompanija i političkih tvorevina. Naravno kako se to osobito odnosi i na Hrvatsku koja ovih dana diše s nogometnom reprezentacijom, zastave se vijore na svakom koraku i pomalo smo zaboravili na svakodnevne poteškoće i probleme. A te su nam probleme u najvećoj mjeri priskrbili političari. Stoga smo razočarani dugogodišnjim promatranjem kako se pljačka država postali ravnodušni što se najbolje primjećuje na primjeru neobilježavanja  nacionalnih praznika državnim simbolima.

U tom kontekstu zanemarivanja hrvatskih osjećaja i nametanja nadnacionalnih obveza možemo promatrati i zbivanja u najvećoj oporbenoj stranci. Naime potpuno je jasno kako nekome smeta snažna hrvatska socijaldemokratska stranka kakvu je vidi njezin aktualni predsjednik. U suprotnom ne bi njegovi oponenti započeli s detroniziranjem već mjesec dana nakon njegovog izbora. Ili mu prigovarali što je nakon poziva na rođendan kulturno i uljuđeno uzvratio čestitkom jednom od vođi suprotnog ideološkog opredjeljenja. Nadalje akciju za opoziv predsjednika zagrebačkog SDP-a nedavno izbarani predsjednik komentira kako je to nelegitimno i da njemu nitko ne može ništa! S druge strane isto tako svoga legalno izabranog predsjednika ruši nestatutarnim metodama i ne osjeća pri tome dvostruko mjerilo. Nismo zaboravilii prigovore kako je krimen sadašnjeg predsjednika što bi prihvatio mjesto ministra u nekoj vladi nacionalnog jedinstva što ne znamo je li uopće  istina ili podmetanje. U krajnjem slučaju, ukoliko je i istina, što je u tome toliko loše ili bolje rečeno kome smeta snažna i jedinstvena hrvatska vlada. Sigurno je kako su glavni protivnici takve ideje oni koji još žive u nekim bivšim regionalnim tvorevinama, recidivima prošlosti i sa sjetom se prisjećaju prošlih vremena. Njima možemo dodati i ugrožene osobne interese donedavno nepoznatih članova stranke koji su zahvaljujući samo SDP-u, postali ministri i saborski zastupnici čime dobivamo potpuniju sliku. Sliku u kojoj je poznato kako se pokušavaju organizirati, okupljaju u stožere, imaju (kako kažu Hajdaš Dončić i Grbin) već i rezervni plan tj. osnivanje stranke Sjeverna liga, planiraju medijske istupe, ucjenjuju neistomišljenike ili jednostavno postave svoje ulizice na ključne pozicije kao što je to u Krapinsko-zagorskoj županiji. Takav slučaj kadroviranja postao je nažalost pravilo, a ne iznimka u našem društvu i time jedan od njegovih najvećih problema.

No vratimo se na nacionalni ponos za koji su političari u najvećoj mjeri zaslužni da je degradiran. Promatrajući stoga frakcijsku borbu u SDP-u možemo samo strahovati za budućnost socijlademokracije i očekivati dalekosežnije posljedice od običnog stranačkog obračuna. Stoga sva previranja i podmetanja u SDP-u, koja nisu nimalo slučajna i nepovezana mi u stranci umirovljenika promatramo sa strepnjom i bojazni prema cjelokupnom demokratskom razvoju naše države.  Nadamo se kako će u toj borbi prevladati opći, a ne pojedinačni interesi, sloboda mišljenja, a ne jednoumlje, kvaliteta programa, a ne forme, jasni stavovi, a ne marketinški potezi i na koncu nacionalni, a ne nadnacionalni program. I konačno javnost očekuje da predsjednik Bernardić smogne snage i udalji iz stranke one koji krše stranački ustav. Da detektira ucijenjene, jer Saucha nije jedini, te da nametne moralni i etički smjer političkih aktivnosti u najvećoj oporbenoj stranci.