Medijsku prašinu posljednjih je dana podignula još jedna u nizu rasprava o tri riječi (nema nikakve poveznice sa te tri slatke riječi) koja godinama zaokuplja povjesničare i političare. Je li time ponovno pozornost javnost preusmjerena s bitnih stvari na potpuno nevažne nije teško prosuditi. Stvaranje izmišljenih problema i afera s kojima se treba uhvatiti u koštac i uspješno riješiti također ne izostaje u ponudi aktualnih PR stručnjaka, komunikologa i raznoraznih lobista koji žive na državnim jaslama. I na kraju doziranje i postupno upoznavanje s novim nadripolitičarima iz ešalona HDZ-a još je jedna od 10 strategija manipulacije ljudima prema Noamu Chomskom. Prema tome očigledno je kako vladajući doslovno prepisuju ovog američkog lingvista i rade prema njegovim obrascima. Osvrnut ćemo se više na upravo spomenutu strategiju postepenih promjena i upoznavanja javnosti s novim lavovima na hrvatskoj političkoj sceni. Naime koliko je to važno za prihvaćanje u javnosti možda je još više usmjereno i na stranačku bazu i HDZ-ove prvoborce kojima ne sjedaju odveć ova neka nova lica iz inkubatora njihovog predsjednika. No to je njihov problem na koji će način izvršiti smjenu generacija i zašto nemaju neka dugoročna kadrovska rješenja i opcije. U svakom slučaju naš je stav kako mladima treba dati šansu i uostalom poslužit ćemo se otrcanom frazom kako na njima svijet ostaje. Ipak ne možemo ne primijetiti kako je s druge strane isto tako jedan mladi i perspektivni političar koji je preuzeo vođenje najveće oporbene stranke u trenutku silaska s vlasti dočekan uz salvu kritika. Iako mu se ne može zamjeriti obrazovanje, znanstveni rad, pristojnost, dobrohotnost ali i već ozbiljan politički staž i iskustvo. Izgleda kako to ipak nije mjerilo već je bitnije tko je čiji posinak, sin ili kćerka što neodoljivo podsjeća na monarhije i vlast s koljena na koljeno. Žele li do dosita današnji suverenisti i konzervativci u vladajućoj stranci ili im je to jednostavno nametnuto iz nekih centara moći nije nam poznato. Zdrava logika i razum ipak nameće zaključak kako nakon zlatne mladež u poduzetničkom svijetu na redu su djeca političkih moćnika koji osvajaju političke funkcije. Stoga za djecu radnika i seljaka, skromnih naših sugrađana koji žive u stanovima, nemaju bazene i jahte i ne koriste pozlaćene žlice i vilice nema puno nade u uspjeh u svojoj domovini. Srećom granice su otvorene pa oni mogu svoj potencijal i znanje pokazati u inozemstvu što je i domaćim vlastodršcima cilj kako bi njihova djeca imala ipak što manju konkurenciju. Jer nije lako kontinuirano braniti vlastite uhljebe i nepotizam, ljubavne veze i rođačke odnose unutar državnih službi i institucija. Stoga se ponekad potkradu i greške pa se javno objave lascivne fotografije, nedolični filmovi ili nekulturne izjave nakon kojih se mladi politički lavovi moraju javno ispričavati.