Uz jučerašnju stranačku konferenciju o »investicijskim potencijalima Hrvatske«, gdje su se Karamarko i suradnici cijeli dan zgražali i hvatali za srce nad rezultatima Milanovićeve vlade, teško je ne pomisliti kako ti ljudi zbilja nemaju nimalo srama.

Ma jasno da nema ništa neprimjereno u tome da ovu vlast, i bilo koju drugu, napada tko god želi, da govori kako je nezadovoljan i galami kad je ljut. U tome su apsolutno svi dobrodošli. Od Stipe Petrine i Mirele Holy, glavnih stanova svih pedesetpet pravaških stranaka i Željke Markić, zatim srpske i talijanske manjine, Hrvata doseljenika s Kosova, dadilja i blogera, australske dijaspore, jehovinih svjedoka, scientologa i učitelja joge – pa do investitora i malih obrtnika, doktora književnosti i službenika s tri razreda večernje škole, beskućnika i bankara, lijeve i desne javnosti.

Sloboda kritike prirodno pripada svima i baš svima.

Samo HDZ-u, ipak ne.

Da se u politici može računati na neku elementarnu pristojnost, oni bi šutjeli još barem jedno deset godina da se koliko toliko operu, bitno kadrovski obnove i tako steknu pravo prigovarati bilo kome tko vodi državu za bilo što.

No, kako je u tom sektoru malo finoće i takta, evo baš njih kako osuđuju visoke poreze i to što je u Hrvatskoj uništena industrija, kako se čudom čude što je tako puno ljudi nezaposleno, a reforme su spore i nema investicija i kako zabrinuto upozoravaju da ekonomiji prijeti potpuni bankrot. I evo baš njih da dijele mudre savjete o reformi državne uprave, energetskoj neovisnosti, navodnjavanju i uvozu hrane.

Nakon samo dvije godine kako nisu na vlasti – a prije toga su ukupno bili cijelih 17 godina – za ovakav javni nastup stvarno treba imati debeli obraz.

Jer, baš je HDZ ideator politike deindustrijalizacije u ovoj državi koja je – upravo zahvaljujući njihovim izvanrednim zaslugama – uspješno pretvorena u koloniju trgovine, mešetarenja i uvoza, i to, bojim se, sasvim nepovratno. A sada, kao da se obraćaju slušateljstvu bez trunke mozga, gorko plaču nad industrijom, inženjerima i cijelim tim dijelom vrijednog ljudskog znanja koje u ovoj trgovačkoj i uslužnoj Hrvatskoj, naravno, nepovratno nestaje.

Pa HDZ je u samostalnoj Hrvatskoj izmislio život na tuđi račun koji se sada mora otplaćivati. Oni su socijalne skupine kupovali tranšama novih i novih inozemnih kredita i navikavali ih na to da para mora biti. Upravo je HDZ nosilac općeg nerazvoja budući da je ovima koji su sada na vlasti ostavio sve reforme koje bi zemlju učinile konkurentnom, poželjnom i zaposlenom, a zbog kojih sada svisoka opominju Milanovića Karamarko i njegovi mudrijaši.

Iza HDZ-a je, prije samo malo više od dvije godine, ostalo milijun i kusur umirovljenika prosječno jedva malo starijih od 50 godina, kaotično zdravstvo, loše sudstvo i školstvo, korupcija, ludnica u državnoj upravi, skoro 600 općina i gradova i totalna nelikvidnost, a da se i ne govori o tome koliko se mutilo i kralo.

Ovu Vladu ne treba uopće braniti kad je napada bilo tko, jer nije opravdala očekivanja.

Ali sačuvaj bože kad HDZ počne dijeliti lekcije. Od truleži koju koju su nam oni ostavili, zemlja se konačno potpuno raspala, stvari su došle do svog prirodnog kraja, a za reverzibilne procese više nema dovoljno kapaciteta.

Tako da čovjek naprosto jedva čeka da Karamarko dobije izbore i da oni – opet – počnu spašavati Hrvatsku.