Političke simpatizere i saveznike, protivnike i izrazite neprijatelje. I cijelu političku javnost. Nitko ne može jednoznačno protumačiti što znače njegove medijske izjave dane proteklih tjedana u kojima je glavna tema hrvatska Vlada a glavni lik njezin predsjednikZoran Milanović.

Prvo je, pomirljivo i gotovo prijateljski, poručio da je spreman surađivati s Vladom, jer već dobro surađuje s pojedinim ministrima, te da se mudar premijer ne bi odrekao Zagreba. Štoviše, ako se on pita, rado bi se sastao s Milanovićem, ali hoće li njih dvojica sjesti za zajednički stol, "to ovisi o predsjedniku Vlade", piše Globus.

Odmah potom okrenuo je ploču i, bez previše takta, ustvrdio da Vlada ne zna što radi – jer ima sav alat u rukama, ali se njime od početka mandata, dvije i pol godine, ne zna služiti.

Zašto bi svemoćni gradonačelnik hrvatske prijestolnice htio surađivati s Vladom "koja se ne zna služiti alatom" što joj je na raspolaganju? Je li to političko udvaranje vladajućoj stranci ili produbljivanje ponora iskopanog 2009. s Milanovićevom odlukom da Milana Bandića izbace iz SDP-a?

Dvosmislenost najnovijih Bandićevih poruka i proturječnost njegova ponašanja još više udaraju u oči u trenutku kad javnost doznaje da je gradonačelnik tužio premijera za klevetu i uvredu te da traži naknadu štete od 300 tisuća kuna zbog duševnih boli koje trpi i "koje će trpjeti i ubuduće, i to trajno". Zbog Milanovićevih "uvredljivih" riječi izgovorenih u kampanji za prošle lokalne izbore Bandić je, stoji u tužbi, "izložen dodatnom psihičkom pritisku" te mu je "svakodnevni život i rad teško podnošljiv".

Pa ipak, "povrijeđenost" i "intenzivne duševne boli" koje ga "bitno ometaju u nesmetanom obavljanju aktualne funkcije"zagrebačkog gradonačelnika nisu pokolebale. Naprotiv, on ne posustaje u ambicijama. Zagreb mu nije dovoljan. On želi nezaobilaznu ulogu u budućoj državnoj vlasti koja će se formirati nakon izbora na jesen 2015.

I dok na jednoj strani vodi psihološki rat s Milanovićevom Vladom i osluškuje najave novoga glavnog državnog odvjetnikaDinka Cvitanada neće prezati od obračuna s lokalnim šerifima ako su se ogriješili o zakon, Bandić gradi sve čvršći i prisniji odnos s predsjednikom Josipovićem, bivšim mrskim izbornim protivnikom, koji upravo predvodi inicijativu za ozbiljne ustavne promjene.

Što se, doista, događa sa zagrebačkim gradonačelnikom?

Zašto javnosti i političkim liderima šalje dvosmislene poruke?

Komu, zapravo, nudi suradnju, SDP-u, HDZ-u ili nekom trećem?

Zašto njegov govornički stil sve više poprima "proročki", "biblijski" ton?

Zašto se u tom šifriranom jeziku, kad govori o svojim političkim planovima, sve češće služi metaforom Isusova križnoga puta?

Globusov novinarDarko Hudelistproveo je tri dana u njegovu najpovjerljivijem kružoku i, u razgovoru s njim i njegovim odanim suradnicima, ali i s utjecajnim ljudima s drugog političkog pola, pokušao naći odgovore na ta pitanja i proniknuti u prave namjere čovjeka koji o sebi govori kao o budućem "gradonačelniku Hrvatske".

Čini mi se da je Milan Bandić psihološki spreman i za najgore. Barem sam takav dojam stekao, nakon dvodnevnog (točnije rečeno: dvoranojutarnjeg) druženja s njime.

U petak rano ujutro, nakon odrađenog jutarnjeg treninga na igralištu III. gimnazije, na uglu Bužanove i Kušlanove, rekao mi je dok smo se rastajali:

- Dvaput sam u životu padao, i još ću jednom. Sigurno ću i treći put pasti. Baš kao i Isus Krist. Past ću na 9. postaji, kao i Isus na svom križnom putu. Ali nakon tog mog trećeg pada slijedi uzlet u nebo. To vam jamčim, u to možete biti sigurni. Tek ako klečiš, možeš ustati i ići naprijed. Ja sam sam sebi najveći neprijatelj, a kad je tako – samo nebo je granica!

Hodač po vodi. Nije ovo bio prvi put da se Bandić uspoređuje s Isusom Kristom. Već je to bio učinio vizualno, na jednome plakatu uoči tamo nekih lokalnih izbora održanih oko 2005. ili tko zna koje godine, kada je – na toj prigodnoj fotografiji – hodao kao Isus po vodi, a zapravo je hodao po blatu u Kozari Boku ili nekom sličnom prigradskom naselju. Asocijacija s Isusom bila je, međutim, vrlo jasna, i to su neki analitičari proglasili najefektnijim PR-potezom na tim zagrebačkim izborima.

Ovo sada, međutim, izrečeno je u jednoj intimnijoj prigodi i s puno više patetike i nejasnih, neodređenih slutnji, o kojima možemo samo nagađati. I sami Bandićevi prijatelji, koji su ga pratili na tom treningu, bili su vrlo zbunjeni tim njegovim riječima.

Bandić je, nažalost, u takvoj fazi da se, barem za javnost (a javnost sam u ovome slučaju bio ja), voli izražavati isključivo metaforama i aluzijama, tako da sve što kaže (ili što dade naslutiti) moraš odmah prevesti na neki normalniji i svakome razumljiviji jezik. Normalnim političkim jezikom mogao sam, proteklih dana, razgovarati samo s nekim njegovim najbližim suradnicima (ili ljudima iz njegove najneposrednije okoline), koji su mi pomagali da iz izrečenih šifri rekonstruiram političku bit Bandićeve priče.