Stara izreka mala djeca - mali problem, velika djeca - veliki problem, može se, očigledno, primijeniti i na veličinu političkih stranaka u Hrvatskoj. Što je neka stranka veća i politički utjecajnija, proporcionalno raste prateća količina karijerizma, unutarnje borbe za opstanak ili napredovanje, sukoba snažnih ega pojedinaca, grupiranja članstva oko utjecajnih sfera moći. Još donedavno nepoznati odnosi snaga u takvim stranačkim strukturama postaju stvarni (i javni) konflikti kad se dočepaju vlasti. Lokalne unutarstranačke razmirice tada postaju državne, a što je koalicija veća i raznorodnija, dramatičnije su i međustranačke nesuglasice.

Posljednji u nizu sukoba u vladajućoj koaliciji – bivšeg ministra financija Linića i premijera Milanovića – već tjednima zaokuplja interes javnosti. Izravan prijenos otužne političke sapunice, najavljene još prije nekoliko tjedana, tek je najnoviji u nizu zapleta koji pune stupce novina i web portala već godinama. Klijentelizam, nepotizam, oligarhija, korupcija..., pojmovi su čije značenje više nitko ne traži u riječniku stranih riječi jer su, gotovo svakodnevno ponavljani, postali dio vokabulara kao kruh, voda i zrak. Ovo je već četvrti saziv hrvatske vlade od 2000. godine koji iznova dokazuje da su nam dvije velike stranke i njihove koalicije u pravilu obećavale ono što ne mogu i ne znaju ispuniti. Štoviše, tek kada osvoje vlast, vrlo brzo isplivaju sve nesuglasice koje tinjaju godinama, animoziteti nakupljani tijekom borbe za vlast, propusti u procjenama tko može obnašati odgovorne javne dužnosti.

Sve te predizborne koalicije možemo usporediti s velikim trgovačkim centrima, a politika je sve više shopping kao i svaki drugi – kod nas vaš glas možete potrošiti na jednom mjestu. Takvi politički konglomerati svoje birače mame veličinom i snagom, programima koji su dovoljno zamiješani da se kroz mutnu masu ne vidi dno lonca. To desetljeće i pol (SDP-HDZ-SDP) neispunjenih obećanja i iznevjerenih očekivanja možda je i glavni razlog tolike apstinencije birača. Dovoljno se podsjetiti premijera koji abdicira bez objašnjenja, bježi iz Hrvatske i završava u pritvoru, dužnosnika-poduzetnika koji ne plaćaju poreze ili izvode malverzacije da ih izbjegnu, rastrošnih političara s kupljenim diplomama i šupljim životopisima, milijunskih kredita odabranima, poslušnika koji razaraju ono malo preostalih javnih poduzeća ili strateških institucija... Nakon nekoliko takvih puknutih balona stranačkog kadroviranja ili političkih odstrijela, građani se s pravom pitaju: Čemu uopće izaći na izbore, pa svi su isti.

Politička znanost u Hrvatskoj ispravno je detektirala političke stranke kao monopoliste u imenovanju kandidata na izborima, oligarhijske strukture koje kroz obnašanje vlasti ustvari privatiziraju državu. To je činjenica u većini demokratskih političkih sustava. Pojednostavljeno, vjerujemo predloženim i izabranim stručnjacima, iskusnim dužnosnicima i ministrima, sve dok se njihova zatajena prošlost ili neuspjesi ne počnu valjati po medijima. Da Hrvatska ima zrakoprazni prostor u regulaciji djelovanja političkih stranaka, potvrđuje i tribina o Zakonu o političkim strankama održana sredinom travnja ove godine, na kojoj profesori s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Ivan Padjen i Zdravko Petak upozoravaju da je spomenuti Zakon mijenjan posljednji put 2000. godine. Jedina promjena koja se u međuvremenu dogodila je Zakon o financiranju političkih stranaka iz 2007. godine.

Tribina se nadovezuje na inicijativu predsjednika Ive Josipovića o prijedlogu ustavnih promjena, koje teže cjelovitijoj demokratizaciji odnosa u političkim strankama te zakonskim ograničenjima autokratskog vođenja stranaka. No, sličan je Nacrt prijedloga Zakona o političkim strankama izrađen i 2002. godine (autori prof. Ivan Padjen i akademik Ivan Prpić) naišao na otpor i nije izglasan u Saboru. Nije teško zaključiti zašto. Upozorenja struke su jasna, država će biti onoliko demokratska, institucije onoliko učinkovite, koliko to proizlazi iz demokratskog ustroja stranaka na vlasti.