Blago redizajnirani Zakon o radu neće olakšati poslovanje, potaknuti poduzetništvo, nove investicije, niti uravnotežiti odnos poslodavaca i radnika

Politika u Hrvatskoj (pre)često nalikuje stolici za ljuljanje – iluzija kretanja može nas zabaviti, ali ne vodi nikud. Sličan dojam ostavljaju promjene u Zakonu o radu, kao i rasprave o njemu posljednjih godinu i pol. Kad je Zakon napokon stupio na snagu ispao je, čini se, dovoljno ušminkani uravnotežen da nitko ne može biti posebno zadovoljan ili nezadovoljan. Svakome ponešto. Jedno je sigurno – u njemu se krije zametak novih promjena u bliskoj budućnosti jer, dosljednost najčešće pokazujemo u neprekidnim promjenama ili doradama zakona i propisa. Iluzija kretanja je potpuna.

Raspršene su, međutim, iluzije da će blago redizajnirani ZOR značajnije olakšati poslovanje, potaknuti poduzetništvo ili uspostaviti dugoročnije uređen odnos između poslodavaca i radnika. Više se tijekom žučljivih rasprava provlačila sumnja da vladajuća koalicija pokušava privući investitore dajući im na pladnju robovlasničku radnu snagu. Bila bi to najpogubnija od svih iluzija vladajućih jer, uređeno je radno zakonodavstvo tek jedan segment ozbiljnog i temeljitog reorganiziranja gospodarstva u teškoj i dugoročnoj krizi. To neće promaknuti Europskoj komisiji, MMF- u ili Svjetskoj banci, kao ni izostanak volje za reformiranjem golemog i skupog državnog aparata, redukcijom često ucjenjivački nastrojene lokalne samouprave,sporog i neučinkovitog pravosuđa te usklađivanjem fiskalne politike.

U Europskoj uniji 99 posto tvrtki mala su i srednja poduzeća koja zapošljavaju oko 65 milijuna ljudi. Pomnožimo li to sa članovima njihovih obitelji, dolazimo do približno polovice ukupnog (potencijalnog) biračkog tijela u europskim zemljama. Gdje je u hrvatskoj stvarnosti takav ekonomski i politički potencijal, postoji li kod nas više uopće srednja klasa? A to je onajrealni sektoru koji se svaka vladajuća politička elita (ili ona koja želi vlast) takoiskrenozaklinje, to je ekonomska žila kucavicakoja puni proračun, osigurava državne plaće, mirovine, omogućava funkcioniranje zdravstva i socijalne politike...

Svaka od tih bolnih politčkih tema nameće uvijek iznova pitanje - tko bi uopće želio preuzeti državno kormilo u Hrvatskoj u 2015. godini? Kako protumačiti da je itko spreman suočiti se s državnim rashodima teškim130 milijardi kuna, s golemim proračunskim deficitom, s rizikom da se na vlasti zatekne u dramatičnom trenutku bankrota? Odgovor nije težak – Država je i dalje najboljibiznisu Hrvatskoj, ma kako to paradoksalno zvučalo. Dobro je onome tko dijeli med, rekli bi u narodu, uvijek će ga biti bar za oblizati prste.