Bipolarna politička scena dosad je Hrvatsku dijelila na dva dijela, ne dajući šanse Trećem putu. Može li Most nezavisnih lista trajno promijeniti odnose snaga ili je tek novi politički sudionik u nekakvoj novoj trodiobi vlasti, blokadi i neučinkovitosti sustava?                                                                                                        'Slavuji lijepo pjevaju, ali nas vrabaca je više' – aforizam je poznatog češkog novinara i pisca Karela Čapeka, bezvremensko ismijavanje terora prosječnosti. Tako bi se moglo opisati i dva i pol desetljeća rutinskog prakticiranja politike u Hrvatskoj, današnje vrednovanje znanja, čestitosti i stručnosti, poimanje stvarnosti političkog oportunizma, sraz opojnog pjeva rijetkih slavuja i zaglušujućeg cvrkuta hordi vrabaca. Do izborne nedjelje činilo se da će sve ostati po starom, samo je bilo pitanje čije će jato prevladati.
No, sve se promijenilo, u tijeku smo dosad neviđenog procesa pregovaranja i usuglašavanja, prakticiranja demokracije s potpuno neizvjesnim ishodom. Slavuji su, čini se, dočekali svoju priliku da uzvraćaju udarce, njihova je pjesma potvrđena lokalno, a sad su postali i 'nacionalni' pjevači, diktiraju melodije, vrapcima mrse račune, strategije i planove. Čak pomalo zlurado, što se može naslutiti i osjetiti između ponekih izgovorenih rečenica članova Mosta.  Dosad ponositi i nedodirljivi stranački oligarsi ustrčali su se dovršiti svoje političke 'pobjede', a dio javnosti to prati s neskrivenim zadovoljstvom.
Umirovljenici, pak, vaši sugrađani s nešto više godina u svojim koljenima, pitaju se kuda vodi ova potraga za vladom? Tripartitnom, stručnom, tehničkom...? Hoćemo li konstituirati Sabor ili nećemo? Ako uspijemo, recimo, uz krajnje napore i uvjeravanja koalicije Hrvatska raste, kako će taj Sabor izgledati i kakve će odluke donositi? Treba li predsjednica Republike nekome dati mandat da pokuša sastaviti vladu ili raspisati nove izbore? Postoji li na tom tragu uistinu opasnost od državnog udara, makar puzajućeg, ili postizborna podmetanja prelaze granicu dobrog ukusa? Ako ta granica uopće više i postoji. Jesu li Most i Domoljubna koalicija bliži dogovoru i sastavljanju vlade, iako im taj spoj neće omogućiti dvotrećinsku većinu potrebnu za najavljene reforme? Pitanja ima još, svakim se danom množe, a na mnoga vjerojatno nikad nećemo dobiti odgovore.
Da završimo u Čapekovom stilu, slavuja je još uvijek premalo da bi vrapcima mogli diktirati melodiju, a sve manje je izvjesno bi li što promijenili i novi izbori. Tripartitnu vladu vjerojatno nećemo doživjeti, ali gledamo u nekakvu novu tripartitnu demokraciju. Nakon desetljeća bipolarne Hrvatske imamo trećeg igrača na političkoj sceni, jasne ciljeve i namjere, ali još uvijek nejasnu matematiku podjele odgovornosti za nastalu situaciju. Osim da je odgovornost uvijek na nekom drugom. Jer, u Hrvatskoj na spomen riječi 'odgovornost'svako jato u pravilu zašuti. I vrapci i slavuji.